Monaški život

Za monaha Bog je najvažniji od svega, on ne samo da upućuje na Boga, da je njegov dokaz, on je štoviše svjedok Božje uzvišenosti.

Ovaj Bog, kojega veliki dio ljudi zaboravlja, monahu je središte njegovoga života! Jedina stvar koja ga pokreće, jedina važna stvar za njega na svijetu je Bog!

Dakle, monah je jednostavno netko tko je oduševljen ovom mišlju – oduševljen ne samo jednom mišlju, nego samim sladorom Božjim, Božjom dobrotom, Božjom ljepotom. On se, prema tome, već u sadašnjem životu posvećuje onome što drugi izgube iz vida i s čime se ponekad tek prekasno susretnu – u trenutku smrti, na pragu vječnosti.

Upravo je monaški život ništa drugo doli potpuna posvećenost ljudske egzistencije dostojanstvenom služenju Bogu. I u jednoj kulturi koju slobodno možemo nazvati apostatskom i koja pokušava izgraditi jedan svijet bez Boga, ovo dostojanstveno služenje jednako je kriku, kriku kao onom svetoga arkanđela Mihaela: „Quis ut Deus?“ – „Tko je kao Bog?“. Dakle, život monaha je sve u svemu svjedočanstvo Božje transcendentnosti. Bog je sve i zato što je On sve, zaslužuje da Mu se sve i da. Monah svojim životom svjedoči o relativnom, nedostatnom karakteru zemaljskih dobara. Samo je Bog neizmjerno dobro. Sveta Terezija Avilska je zapisala jednu veličanstvenu misao koja ju je često zaokupljala: „Samo Bog je veći od jedne duše“. Prema tome, jednoj duši je samo On dostatan.

Dakle, kada se kaže da je monaški život u svojoj suštini kontemplativan, to jednako tako znači da smo monaha definirali kao čovjeka molitve.

Monah je usmjeren na molitvu kao svoju osnovnu djelatnost. Kada dođe njegova ura, iako je sve oko njega u pokretu, on ostaje nepomično na svojem mjestu: u molitvi.

Moderni je život obilježen znakovima korisnog, unosnog. Kada se neki predmet izradi, odmah se pitamo koliko on košta, čemu služi. No, najplemenitija čovjekova djela su upravo ona koja su lišena korisnosti i namjene.

Don Marmion je rekao: „Život monaha je neprekidno izgovaranje molitve „Gloria Patri“. Kako bi to rekao André Charlier, čovjek kojem imamo puno toga za zahvaliti: „Potrebno je prije svega spasiti ljubav lišenu korisnosti i namjene.“

Ja mislim da je upravo molitveni oficij, koji je prije svega veličanje Boga, taj kroz kojega ova lišenost od korisnosti i namjene najbolje dolazi do izražaja.

Veličanjem Boga zaboravlja se duša, a upravo je taj potpuni samozaborav najteži i najrjeđi.

Sada već uočavamo i apostolsku zadaću kontemplativnog života o kojem govorimo: anticipirajući Vječnost, monaški život je zapravo navještaj Božjeg kraljevstva u kojem će napokon trijumfirati potpuno čista i nesebična ljubav.

Kroz svoju danonoćnu molitvu monah dovikuje svojim suvremenicima poruku, poruku za koju su oni uglavnom poprilično otvoreni. Ova poruka im najavljuje vječnost, nebesku domovinu koju ne vidimo, a kojoj se približavamo. Zasigurno vam neću zatajiti da je ovo jedna teška odredba. To je odredba koja ima obilježja pokore, dakle djelo pomirenja.

To nam je pokazao sam Isus Krist kada je odlučio svoj ljudski život živjeti u tridesetogodišnjoj skrovitosti, u šutnji, neprepoznat od strane ljudi, sasvim predan potajnom razgovoru s Bogom Ocem. Trideset godina života u skrovitosti za tri godine života u javnosti. To je uzor koji nam nudi naš Gospodin Isus Krist, koji je apostol nad apostolima. On je Svoje djelo spasenja započeo s 30 godina života u skrovitosti, u prividnoj neučinkovitosti molitve i poniznosti.

Koje li poduke za nas! To nam pokazuje koliko moramo cijeniti nutarnji život, šutnju, samoću – sve ono što svijet tako prezire. Već sam ovaj primjer Isusa Krista bi bio dovoljan da se spasi čast kontemplativnog života.

Vjera koja nije kontemplativna, nije dostojna Boga.

Dom Gέrard Calvet O.S. B.