Duhovnost

Molitva je ljudski čin, ali prije svega Božji dar, milosrdni trenutak, otvaranje misterija Božje blizine. Ona uči kako se otvoriti Božjem svijetu i pun pouzdanja krenuti putem ususret Bogu. Sveto pismo naziva život koji je obilježen i „dišeˮ molitvom „promjenom pred licem Božjimˮ. Prvi su monasi znali da je molitva veliki trud koji zahtijeva energiju i ustrajnost. Put u nutrinu je dug i jako naporan. Na njemu može doći do trenutaka prosvjetljenja, ali je samo Bog taj koji nam može podariti svjetlo koje raste. „Molitva mijenjaˮ, ona mijenja nas same i naš pogled na svijet. Veliki molitelji spoznali su da istinska molitva izoštrava naš pogled na ljude, stvari i događaje: stvari i događaje vidimo sve više u svjetlu Božjem. Molitva je iskustvo Božje blizine – ili čežnja za tom blizinom.

Molitelji su ljudi koji su u potrazi za susretom; a ako su kršćani, traže prisutnost Krista u svom životu. Sveti Benedikt smatra traženje Boga najvažnijim kriterijem poziva za monaški život. I za nas ostaje pitanje tražimo li istinski i odlučno Boga cijeli svoj život. Ta potraga može postati nešto kao atmosfera u kojoj provodimo naš život. Ideal da cijeli život bude prožet i nošen molitvom, stari su redovnici nazivali „trajnom molitvomˮ. „Memoria deiˮ, biti srcem uz Boga, jedna je takva duhovna čežnja i žudnja za susretom s Bogom koja ispunjava srce. Molitva je duhovni dar, čin milosrđa, ona je više nešto što nam je dodijeljeno, nego nešto što mi sami činimo.

Put molitve, koji može biti dug i mukotrpan, zapravo je rast senzibiliteta za misterij Božje blizine. On vodi stvarnom susretu s Bogom, kojemu se nada svatko tko krene putem molitve.

Liturgija je Opus Dei, zato što ona otkriva ono što živi u srcima sviju nas. Sudjelovanje u liturgiji zahtjeva određeni nutarnji stav, kao što nam govori 19. poglavlje „Pravilaˮ sv. Benedikta. Nastojanje da budemo predani svjestan je čin vjere.

Kada je liturgija izraz vjere zajednice, ona je onda mjesto na kojem se zajedništvo hrani i oblikuje. „Osobnaˮ molitva to ne može jednostavno zamijeniti. Iako je i ona nužna, mjesto na kojem boravi Duh Sveti je ipak zajednica koja moli slaveći Boga.

Neosporno je da je upravo molitva časoslova za sv. Benedikta mjesto i prostor u kojem se zajednica doživljava kao jedna cjelina.
Zajednička i osobna molitva uvjetuju i nadopunjuju jedna drugu.

Molitva kako je opisana u 20. poglavlju „Pravilaˮ sv. Benedikta, molitva je „siromahaˮ. Radi se o molbenoj, usrdnoj molitvi koja poznaje svoju vlastitu oskudnost i obraća se onome koji je početak i izvor svega. Ona se ne izlijeva u mnogo riječi, nego se očituje u iščekivanju i povjerenju. Predanost molitvi u svoj njezinoj jednostavnosti i priprostosti ključ je za predanost monaškom životu.

Sr. Simone Weinkopf OSB