Benediktinsko monaštvo u Hrvatskoj

Zajednica

„U svijetu, ali ne od svijetaˮ, riječi su kojima bi mogli opisati ovu monašku zajednicu i njezino životno usmjerenje. Zasnovana na evanđeoskim vrijednostima, nošena ljubavlju prema Bogu i čovjeku te vođena „vlastitimˮ pravilima, usred grada i njegova života, zajednica je opstala gotovo jedno tisućljeće. Spomenuto „vlastitoˮ pravilo, zapravo je „Praviloˮ sv. Benedikta koje je on, otac zapadnog monaštva, napisao za svoje sinove i kćeri kako bi ostvarili njegov monaški ideal moli i radi. Osnovni ritam životu u samostanu daje molitva s kojom dan počinje i završava te je njome u cijelosti prožet. Obavlja se pojedinačno i zajednički. Ova potonja pretežno je službena molitva Crkve, odnosno molitva Časoslova koja se obavlja sedam puta dnevno za potrebe Crkve i svijeta. Izvor i vrhunac te liturgijske molitve nalazi se u euharistijskom slavlju oko kojeg kruži molitva časova kao oko svoga središta. No molitva nije jedina djelatnost koja zaokuplja vrijeme, pozornost i snagu svake monahinje. Tu je i svakodnevni viševrsni rad koji molitva nadahnjuje i posvećuje. Trud i napor koji on iziskuje, bilo da se radi o intelektualnoj ili tjelesnoj aktivnosti, sestre također pretvaraju u svoj dar Bogu za kojeg žive. Rad je, dakle, bitna sastavnica njihova života kojim one nasljeduju svoga Gospodina, Učitelja i Zaručnika Isusa Krista. Radom također izražavaju solidarnost sa svim radnicima svijeta te preuzimaju odgovornost i skrb za svijet i društvo u kojem žive. Sve se to nastoji vršiti u samostanskoj odvojenosti i nutarnjoj sabranosti, koja omogućuje i olakšava supostojanje i uzajamno prožimanje kontemplacije i akcije na koju je pozvan svaki kršćanin.

Povijest zajednice

Podatci o prvim članicama ove monaške zajednice vrlo su oskudni. No iz isprave o osnivanju samostana doznajemo ime prve opatice – Eufemija. Po svemu sudeći, bila je Trogiranka, pripadnica ugledne plemićke obitelji, što je sve do 18. st. bio uvjet mogućnosti ulaska u zajednicu. Tada je uvedena mogućnost da i plemićke kćeri iz drugih mjesta mogu ući u samostan, a u 19. st. za vrijeme opatice Skolastike Croatto omogućen je ulazak u samostan i ostalim djevojkama koje nisu iz plemićkih obitelji. Zbog velike vremenske distance, a još više zbog teških prilika u kojima se zajednica tijekom svoje povijesti nalazila, nepovratno su izgubljeni mnogi povijesni podatci. Tako nam njezin hod kroz vrijeme, u trajanju od gotovo jednog milenija, u mnogome ostaje skriven. Ipak, znamo nešto. Tijekom povijesti zajednica je zadržavala ono bitno, a mijenjala sporedno, vodeći računa o vremenu u kojemu živi, okolnostima u kojima se nalazi i mogućnostima kojima raspolaže. Nosivi stupovi te životnosti bili su molitva i rad na kojima je gradila uređenje svoga života, ali se njihov oblik s vremenom mijenjao. Primjerice, sve do 60-ih godina prošlog stoljeća i liturgijske obnove na Drugom vatikanskom saboru službena molitva obavljala se isključivo na latinskom jeziku. Intelektualni i ručni rad, koji je sukladno „Praviluˮ bio zastupljen, također je proživljavao svoje mijene. Stoljećima su se koludrice bavile odgojem i poučavanjem djece i mladih, u prvom redu djevojčica. Ta je pouka išla od čitanja, pisanja, vjeronauka, ručnih radova pa sve do glazbe i satova klavira. No tek je 1826. god., za vrijeme opatice M. Skolastike Buccareo, u samostanu službeno osnovana prva ženska osnovna škola s pravom javnosti. Godine 1903./4. otvara se javna opća ženska pučka škola na hrvatskom i talijanskom jeziku koja djeluje do 1908./9. Deset godina kasnije, 1918. god. koludrice otvaraju privatnu školu za poučavanje djece. Godine 1921. otvoren je i dječji vrtić za dječake i djevojčice od 3. do 6. godine, a 1934. godine koludrice otvaraju i privatnu stručnu školu „za poučavanje djevojaka u ručnom radu, strojno i ručno, kao i u umjetničkom vezenjuˮ. Koludrice su bile vrsne u raznim ručnim radovima, posebno u vezenju, izradi liturgijskog ruha i čipkarstvu, te su ih izrađivale za mnoge naraštaje Trogira i okolice. Za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata od ručnog su rada i živjele jer su im sve druge mogućnosti djelovanja bile uskraćene, a mnoge zemlje i zgrade u njihovu vlasništvu oduzete.

Brojčano stanje zajednice variralo je od jedne do trinaest koludrica. Godine 1274. bilo ih je trinaest, 1579. god. osam, a početkom 17. st. jedanaest. U prvoj polovici 18. st. živjele su u samostanu dvije ili tri koludrice, dok je 1730. god. bila samo jedna starica. Tada joj se iz mjesnog samostana sv. Petra pridružila koludrica Perina Michieli kako bi obnovila život u samostanu sv. Nikole. To se pokazalo kao mudra odluka te je u drugoj polovici 18. st. zajednica brojila pet ili šest koludrica. Godine 1826. povijest se ponavlja i ponovno zajednica ostaje na samo jednoj koludrici. Bila je to Skolastika Buccareo, žena vjere i puna pouzdanja u Boga koja, unatoč činjenici što je ostala sama, uz pomoć nekih laika u samostanu otvara školu. Tako je život u njemu nastavio teći. God. 1850. u samostanu su bile samo tri koludrice